Transformacija astralnog tijela je u punom napretku u sadašnjem periodu zemaljskog razvoja, dok svjesno pretvaranje eterskog i fizičkog tijela pripadaju kasnijim vremenima, sada je ono započelo samo među iniciranima - onima koji su obučeni u duhovnoj nauci i njihovim iniciranima. Ovo trostruko pretvaranje čovjeka je svjesno, prije njega su bila manje ili više nesvjesna za vrijeme prošlog razvoja Zemlje. U ovom nesvjesnom pretvaranju astralnog, eterskog i fizičkog tijela treba tražiti početak čulne duše, razumske duše i duše svesti.

Mora se sada pojasniti koje je od tri čovjekova tijela (fizičko, etersko i astralno tijelo) na svoj način najsavršenije. Može se lako doći u napast da se fizičko tijelo promatra kao najniže i zbog toga najmanje savršeno. Međutim, to bi bilo pogrešno. Istina je da će astralno i etersko tijelo u budućnosti postići visok stupanj savršenosti, ali sada je fizičko tijelo savršenije, NA SVOJ NAČIN, nego što su ona na njihov. Samo zbog toga što čovjek ima ovo fizičko tijelo zajedno sa najnižim prirodnim carstvom na Zemlji, mineralnim carstvom, moguće je da dođe do spomenute greške. Jer čovjek ima etersko tijelo zajedno sa višim biljnim carstvom, a astralno tijelo sa životinjskim carstvom.

Sada je istina da je čovjekovo fizičko tijelo sastavljeno od istih supstanci i sila koje postoje u širem mineralnom carstvu, ali način na koji ove supstance i sile djeluju međusobno u ljudskom tijelu jeste izraz mudrosti i savršenstva u strukturi. Čovjek će se uskoro uvjeriti u istinu ove izjave ako se upusti u studiranje te strukture, ne samo sa suhim intelektom već sa svojom cijelom osjećajnom dušom. Može se uzeti bilo koji dio fizičkog tijela kao predmet promatranja, na primjer, najviši dio gornje bedrene kosti. To nije amorfna masa supstance, već je ona prije spojena zajedno na umjetnički način, iz sićušnih greda koje idu u različitim smjerovima. Niti jedna moderna inženjerska vještina ne bi mogla sastaviti most ili nešto slično sa takvom mudrošću. Danas su takve stari još izvan dosega najsavršenije ljudske mudrosti.

Kost je konstruirana na ovaj mudri način tako da se kroz razmještaj ovih malih greda, može postići potrebna sposobnost za nošenje i podršku ljudskog torza sa najmanjom količinom supstance. Najmanja količina materije se koristi da bi se postigao najveći mogući efekt u terminima sile. Ispred takvog majstorskog djela prirodne arhitekture može se samo ostati bez daha u divljenju. Ništa manje ne može biti divljenje čudesnoj strukturi ljudskog mozga ili srca, ili sveukupnosti ljudskog fizičkog tijela. Treba se sa tim usporediti stupanj savršenstva koje je, na primjer, astralno tijelo postiglo na sadašnjem stupnju razvoja čovječanstva.

Astralno tijelo je nosilac ugode i neugode, čuvstva, impulsa, želja itd. Ali ono što napada ovo astralno tijelo jeste ono što se čini protiv mudrog uređenja fizičkog tijela! Veliki dio stimulanata koje čovjek uzima su otrovi za srce. Iz ovog se može vidjeti da se aktivnost koju stvara fizička struktura srca nastavlja na mudriji način od aktivnosti astralnog tijela, koje se čak protivi ovoj mudrosti. Istina je da će astralno tijelo u budućnosti napredovati do više mudrosti, sada, međutim, ono nije onako savršeno na SVOJ NAČIN kao što je to fizičko tijelo. Može se pokazati da je nešto slično istina i za etersko tijelo i također za Ja, ono biće koje se iz trenutka u trenutak mora, tapkajući u mraku, boriti i kročiti prema mudrosti kroz grešku i iluziju.

Ako se usporede nivoi savršenstva dijelova ljudskog bića, lako će se otkriti da je sada fizičko tijelo na svoj način najsavršenije, da je etersko tijelo manje savršeno, astralno tijelo još manje, a da je na svoj način sada najmanje savršen dio čovjeka - Ja. To je posljedica činjenice da je tokom planetarnog razvoja ljudskog boravišta najduže rađeno na fizičkom tijelu čovjeka. Ono što čovjek danas nosi kao svoje fizičko tijelo živjelo je kroz sva razvojna stanja Saturna, Sunca, Mjeseca, Zemlje, sve do sadašnjeg zemaljskog stanja. Sve sile ovih planetarnih tijela su jedne za drugima radile na ovom tijelu, tako da je ono postepeno moglo postići svoj sadašnji stupanj savršenstva. Ono je tako NAJSTARIJI dio sadašnjeg ljudskog bića.

Etersko tijelo, kakvo se sada pojavljuje u čovjeku, nije uopće postojalo tokom Saturnovog razdoblja. Ono je dodano tek tokom Sunčevog razvoja. Zbog toga sile četiri planetarna tijela nisu na njemu radile kao na fizičkom tijelu, nego su samo tri radile, naime, Sunčeve, Mjesečeve i Zemaljske. Zbog toga tek u budućem periodu razvoja ono može postati na svoj način tako savršeno kao što je sada fizičko tijelo. Astralno tijelo se pridružilo fizičkom i eterskom tijelu tek tokom Mjesečevog razdoblja, a Ja je to uradilo tek za vrijeme Zemaljskog razdoblja.

Mora se sebi predočiti da je fizičko ljudsko tijelo postiglo određeni stupanj svog razvoja na Saturnu, i da je ovaj razvoj prenesen dalje na Sunce na takav način da je od tog vremena fizičko tijelo moglo postati nosilac eterskog tijela. Na Saturnu je ovo fizičko tijelo dostiglo točku gdje je postojalo kao jedan, ekstremno kompleksan mehanizam, kojim međutim u sebi nije imao ništa od života.

Kompliciranost njegove strukture na kraju je uzrokovala njegovu dezintegraciju. Jer, ta kompliciranost je došla do tog stupnja da se to fizičko tijelo nije više moglo održavati pomoću samih mineralnih sila koje su djelovale u njemu. Kroz ovaj kolaps ljudskog tijela došlo je do propadanja Saturna. Od sadašnjih prirodnih carstava, mineralnog, biljnog, životinjskog i ljudskog carstva, Saturn je imao jedino ovo posljednje. Ono što danas poznajemo kao životinje, biljke i minerale još nije postojalo na Saturnu. Od sadašnja četiri prirodna carstva, postojao je na tom nebeskom tijelu jedino čovjek u svom fizičkom tijelu, a to fizičko tijelo je bilo u stvari jedna vrsta kompliciranog minerala. Druga carstva su nastala na sljedećim nebeskim tijelima jer nisu sva bića mogla postići razvoj u svoj punoći.

Također samo dio ljudskih tijela koja su se razvijala na Saturnu postigao puni Saturnov cilj. Ona ljudska tijela koja su postigla taj cilj bila su probuđena, takoreći, do novog postojanja u svom starom obliku tokom Sunčevog perioda, a ovaj oblik je prožet eterskim tijelom. Oni su se time razvili do višeg nivoa savršenstva. Oni su postali neka vrsta biljki-ljudi. Onaj dio ljudskih tijela, međutim, koji nije mogao postići pun cilj razvoja na Saturnu morao je nastaviti tokom Sunčevog razdoblja ono što prethodno nije završio, ali pod srazmjerno nepogodnijim uvjetima od onih koji su postojali za OVAJ razvoj na Saturnu. Oni su zbog toga pali iza onog dijela koji je postigao puni cilj na Saturnu. Tako je na Suncu nastalo drugo prirodno carstvo uz ljudsko carstvo.

Bilo bi pogrešno vjerovati da su se svi organi u sadašnjem ljudskom tijelu već počeli razvijati na Saturnu. To nije slučaj. Može se reći posebno za čulne organe u ljudskom tijelu da su oni ti koji imaju svoj začetak u to drevno vrijeme. Prvi rudimenti ušiju, očiju itd. imaju tako rani začetak; ti rudimenti koji su formirani na Saturnu su, nekako na isti način kao "beživotni kristali", sada formirani na Zemlji; odgovarajući organi su tada postigli svoj sadašnji oblik ponovnim transformiranjem u smislu većeg savršenstva u svakom od sljedećih planetarnih stanja - razdoblja. Na Saturnu su oni bili fizički instrumenti, i ništa više.

Na Suncu su transformirani zbog toga što ih je proželo etersko ili životno tijelo. Oni su time uvedeni u životni proces. Oni su postali OŽIVLJENI fizički instrumenti. Njima su dodati oni dijelovi ljudskog fizičkog tijela koji se ne mogu uopće razviti osim pod utjecajem eterskog tijela, organi rasta, hranjenja i reprodukcije. Naravno da prvi rudimenti ovih organa, kao oni što su se razvili na Suncu, također nisu ni nalik po savršenstvu obliku koji danas imaju.

Najviši organi koje je ljudsko tijelo u to vrijeme steklo kroz interakciju fizičkog tijela i eterskog tijela bili su oni koji su se sada razvili u ŽLEZDE. Fizičko ljudsko tijelo na Suncu je tako sustav žlijezda, u koje su utisnuti čulni organi na odgovarajućem nivou razvoja.

Razvoj se nastavio na Mjesecu. Fizičkom i eterskom tijelu dodano je astralno tijelo. Time je integriran prvi rudiment živčanog sustava u žljezdano-čulno tijelo. Može se vidjeti da fizičko ljudsko tijelo postaje sve više i više komplicirano u uzastopnim planetarnim razvojnim periodima. Na Mjesecu je ono sastavljeno od živaca, žlijezda i čula. Čula imaju iza sebe dvostruki proces transformiranja i usavršavanja, dok su živci na svom prvom stupnju. Ako se gleda na Mjesečevog čovjeka kao cjelinu, on se sastoji od tri dijela: fizičkog, eterskog i astralnog tijela. Fizičko tijelo je trodijelno: NJEGOVA podjela je rezultat rada Saturnovih, Sunčevih i Mjesečevih sila. Etersko tijelo je samo dvodijelno. Ono u sebi ima samo posljedicu rada Sunca i Mjeseca, a astralno tijelo je jednodijelno. Samo su Mjesečeve sile radile na njemu.

Kroz upijanje astralnog tijela na Mjesecu, čovjek je postao sposoban za Život osjeta za određenu unutrašnjost. Unutar ovog astralnog tijela on može tvoriti SLIKE onog što se odvija u njegovoj okolini. Ove slike se u određenom pogledu mogu usporediti sa sanjolikim slikama sadašnje ljudske svesti, ali su one življe, obojenije i, što je najvažnije, one su povezane sa događajima vanjskog svijeta, dok sadašnje sanjolike slike samo predstavljaju jeku dnevnog života ili su inače NEJASNE preslike unutrašnjih ili vanjskih događaja. Slike Mjesečeve svijesti su potpuno odgovarale onome s čime su izvana bile povezane.

Pretpostavite, recimo, da se Mjesečev čovjek, takav kakav je upravo okarakteriziran, približio drugom Mjesečevom biću. Istina je da on njega nije mogao percipirati kao prostorni objekt, jer je to postalo moguće tek u čovjekovoj zemaljskoj svesti; ali unutar astralnog tijela nastala bi slika koja je svojom bojom i oblikom sasvim točno izražavala da li je drugo biće sklono ili nesklono ovom Mjesečevom čovjeku, da li je ono za njega korisno ili opasno. Kao rezultat, Mjesečev čovjek je mogao ravnati svoje ponašanje potpuno u skladu sa slikama koje su nastale u njegovoj slikovitoj svesti. Te slike su bile za njega potpuno sredstvo orijentacije. Fizički instrument koji je astralnom tijelu bio potreban da bi ušlo u odnos sa nižim prirodnim carstvima bio je živčani  sustav, integriran u fizičko tijelo.

Da bi bila moguća ovdje opisana transformacija čovjeka za vrijeme Mjesečevog perioda, bila je potrebna pomoć velikog univerzalnog događaja. Integracija astralnog tijela, i s njim povezani razvoj živčanog sustava u fizičkom tijelu jedino je omogućen činjenicom da se ono što je prvo bilo JEDNO tijelo, Sunce, podijelilo u DVA - u Sunce i Mjesec.

Sunce je napredovalo do stanja zvijezde stajačice, a Mjesec je ostao planeta – što je i Sunce bilo - i počeo se okretati oko Sunca, od kojeg se odvojio. Kroz to se odigrala značajna transformacija u svemu što je živjelo na Suncu i Mjesecu. Ovdje ćemo za trenutak slijediti ovaj proces transformacije samo onoliko koliko se on tiče života na Mjesecu. Čovjek, koji se sastoji od fizičkog i astralnog tijela ostao je ujedinjen sa Mjesecom kada se on odijelio od Sunca. On je time ušao u potpuno nove uvijete postojanja. Jer, Mjesec je uzeo sa sobom dio - samo jedan dio sila sadržanih na Suncu, i ovaj dio je sada djelovao na čovjeka sa njegovog vlastitog nebeskog tijela. Sunce je zadržalo drugi dio sila unutar sebe. Ovaj drugi dio se sada šalje izvana na Mjesec, a time i njegovom stanovniku, čovjeku.

Da je prethodni odnos nastavio da postoji, da su sve Sunčeve sile nastavile dolaziti do čovjeka sa njegove vlastite scene aktivnosti, taj unutarnji život koji se pokazuje u nastajanju slika astralnog tijela ne bi se mogao razviti. Sunčeva snaga je nastavila svoju aktivnost na fizičko i etersko tijelo IZVANA, a već je prije djelovala na oboje. Ali ona je oslobodila dio od ova dva tijela za utjecaje koji su zračili sa Mjeseca, odvajanjem stvarnog nebeskog tijela. Tako je na Mjesecu čovjek bio pod dvostrukim utjecajem, Sunčevim i Mjesečevim. Utjecaju Mjeseca treba se pripisati to da su se iz fizičkog i eterskog tijela razvili oni dijelovi koji dozvoljavaju utiskivanje astralnog tijela. Astralno tijelo može stvarati slike jedino kada Sunčeve snage dolaze izvana, a ne sa njegove vlastite planete. Mjesečevi utjecaji su transformirali čulne rudimente i žljezdane organe na takav način da se živčani sustav u njih mogao integrirati, a Sunčevi utjecaji su doveli do toga da su slike, za koje instrument predstavlja živčani sustav, odgovarale vanjskim Mjesečevim događajima na gore opisani način.

Razvoj je na taj način napredovao samo do određene točke. Da je ova točka preskočena, Mjesečev čovjek bi otvrdnuo u svom unutrašnjem životu slika i time bi izgubio svaku povezanost sa Suncem. Kada je došlo vrijeme, Sunce je ponovo apsorbiralo Mjesec, tako da su ponovo za neki period njih dvoje bili JEDNO tijelo. Jedinstvo je trajalo sve dok čovjek nije dovoljno daleko napredovao tako da se ovo stvrdnjavanje, do koga bi došlo na Mjesecu, moglo spriječiti novim stanjem razvoja. Kada se ovo dogodilo došlo je do novog odvajanja, ali ovog puta je Mjesec uzeo sa sobom Sunčeve snage koje prije nije primio.

Kroz to je došlo do drugog odvajanja nakon nekog vremena. Ono što se posljednje odvojilo od Sunca, bilo je nebesko tijelo koje je sadržavalo sve sile i bića koje sada žive na Zemlji i Mjesecu. Tako je Zemlja još unutar sebe zadržavala Mjesec koji sada kruži oko nje. Da je Mjesec ostao sa njom, ona nikad ne bi postala scena bilo kojeg ljudskog razvoja, uključujući i ovaj sadašnji. Sile sadašnjeg Mjeseca najprije su morale biti izbačene, i čovjek je tako morao ostati na pročišćenoj zemaljskoj sceni i nastaviti tu svoj razvoj. Na ovaj način su se razvila tri nebeska tijela iz starog Sunca. Snaga dva od ovih nebeskih tijela, novog Sunca i novog Mjeseca, šalje se na Zemlju a time i njenom stanovniku - izvana.

Kroz ovaj napredak u razvoju nebeskih tijela postalo je moguće da se u trodijelnu ljudsku prirodu, kakva je bila još na Mjesecu, integrira ČETVRTI dio, JA. Ova integracija je povezana sa usavršavanjem fizičkog tijela, eterskog i astralnog tijela. Usavršavanje fizičkog tijela se sastojalo u tome da je u njega ugrađen sustav srca u sklopu pripremanja za TOPLU KRV. Naravno, sada su se čulni sustav, žljezdani sustav i živčani sustav morali transformirati na takav način da u ljudskom organizmu budu usklađeni sa novo dodanim sustavom tople krvi. Čulni organi su bili tako transformirani da se iz same slikovite svesti starog Mjeseca mogla razviti objektivna svest, koja omogućuje percepciju VANJSKIH objekata, a čovjek je sada posjeduje od trenutka kada se ujutro probudi dok navečer ne zaspi.

Na starom Mjesecu čula još nisu bila otvorena prema van, slike svijesti su nastajale iznutra i upravo je ovo otvaranje čula prema van, postignuće zemaljskog razvoja. Ranije je rečeno da nisu sva ljudska tijela koja su oblikovana na Saturnu postigla svoj cilj koji je za njih tamo bio postavljen, i da se na Suncu, pored ljudskog carstva u njegovom obliku tog vremena, razvilo drugo prirodno carstvo. Mora se shvatiti da su na svakom od uzastopnih razvojnih stanja, na Suncu, Mjesecu i Zemlji, uvijek postojala bića koja nisu ostvarila svoje ciljeve i da su tako nastala niža prirodna carstva. Životinjsko carstvo, koje je najbliže čovjeku, već je palo natrag na Saturnu, ali je djelomično napredovalo pod nepovoljnim uvjetima na Suncu i Mjesecu, tako da, mada ono na Zemlji nije tako napredovalo kao čovjek, djelomično još ima sposobnost da primi toplu krv kao i on. Jer topla krv nije postojala NI U JEDNOM prirodnom carstvu prije Zemaljskog razdoblja.

Sadašnje hladnokrvne (ili promjenljivo tople) životinje i određene biljke su nastale jer određena bića nižeg Sunčevog carstva nisu ponovo mogla postići stanje koje su druga bića ovog carstva postigla. Sadašnje mineralno carstvo je posljednje nastalo, u stvari tek za vrijeme Zemaljskog perioda.

Četverostruki čovjek na Zemlji prima sa Sunca i Mjeseca utjecaje onih sila koje su ostale povezane sa tim nebeskim tijelima. Sa Sunca dolaze one sile koje unapređuju napredak, rast i nastajanje, sa Mjeseca dolaze otvrdnjavajuće, oblikujuće sile. Da je čovjek ostao samo pod utjecajem Sunca on bi se rastopio u neizmjerno brzom procesu rasta. Iz tog razloga je on ranije, nakon određenog vremena, morao da napusti Sunce i primi nazadovanje ovog prebrzog razvitka, na odijeljenom starom Mjesecu. Ali da je on tada stalno s njim ostao povezan, ovo nazadovanje njegovog rasta bi ga stvrdnulo u kruti oblik. Zbog toga je on napredovao do razvoja na Zemlji, unutar kojeg se dva utjecaja uravnotežuju na odgovarajući način. U isto vrijeme se dospjelo do točke gdje je nešto više – duša integrirano kao unutrašnje biće unutar četverodijelnog ljudskog tijela.

U svom obliku, u svojim aktivnostima, pokretima, itd., fizičko tijelo je izraz i posljedica onoga što se događa u drugim dijelovima, u eterskom i astralnom tijelu i Ja. U opisima iz Akaša kronike koje smo prešli do ove točke postaje očito da se, tokom razvoja, ovi drugi dijelovi ljudskog bića postepeno miješaju u oblikovanje fizičkog tijela. Tokom Saturnovog razvoja nijedan od ovih drugih dijelova nije još bio udružen sa fizičkim ljudskim tijelom. Ali, prvi korak njegovog razvoja načinjen je u to vrijeme. Međutim, ne smije se pomisliti da sile koje su kasnije djelovale na fizičko tijelo iz eterskog tijela, astralnog tijela i Ja, nisu već djelovale na njega u Saturnovom razdoblju. One su već tada djelovale, ali u određenom smislu izvana, ne iznutra.

Drugi dijelovi u to vrijeme, nisu još bili oblikovani, nisu još bili ujedinjeni sa fizičkim tijelom kao individualni entiteti, ali sile koje su kasnije sjedinjene u njima, djelovale su kao iz okoline - atmosfere - Saturna i formirale prvi početak ovog tijela. Ovaj začetak je tada transformiran na Suncu, jer je dio ovih sila sada formirao odvojeno ljudsko etersko tijelo i djelovao na fizičko tijelo više ne samo izvana, već iznutra. Isto se dogodilo na Mjesecu u odnosu na astralno tijelo. Na Zemlji je fizičko tijelo transformirano po četvrti put time što je postalo boravište Ja, koje sada radi unutar njega. Može se vidjeti da, za oko duhovnog naučnika, fizičko tijelo nije nešto fiksirano, nešto stalno u svom obliku i načinu djelovanja. Ono je u stalnom procesu transformiranja. A takva transformacija se također odvija u tekućem zemaljskom periodu tjelesnog razvoja. Čovječji život se može jedino razumjeti sa stanovišta stvaranja pojma o ovoj transformaciji.

Promatranje ljudskih organa sa točke gledišta duhovne nauke pokazuje da su oni na vrlo različitim stupnjevima razvoja. Postoje organi u ljudskom tijelu koji su, u njihovom sadašnjem obliku, u silazećem, i drugi koji su u uzlazećem razvoju. U budućnosti će ovi prvi sve više i više gubiti svoju važnost za čovjeka. Vrijeme cvjetanja njihovih funkcija je iza njih, oni će atrofirati i na kraju nestati iz ljudskog tijela. Drugi organi su u uzlazećem razvoju, oni sadrže mnogo onoga što je sada samo u stanju klice, a u budućnosti će se oni razviti u savršenije oblike sa višim funkcijama. Među prve organe spadaju, na primjer oni koji služe za reprodukciju, za nastajanje sličnih bića. U budućnosti će njihova funkcija preći na druge organe, a oni sami će postati nevažni. Doći će vrijeme kada će oni biti prisutni na ljudskom tijelu u atrofiranom stanju i tada će se na njih gledati samo kao na svjedočanstvo prethodnog čovjekovog razvoja.

Drugi organi, na primjer, srce i okolne tvorevine, u određenom su pogledu na početku svog razvoja. Ono što sada leži u njima u stanju klice postignuće svoj puni procvat tek u budućnosti. Jer, kada je riječ o pojmovima duhovne nauke, srce i njegova povezanost sa takozvanom cirkulacijom krvi se vide kao nešto sasvim različito od onoga što suvremena fiziologija, koja je u ovom pogledu potpuno zavisna od mehaničko-materijalističkih pojmova, vidi u njima. Na taj način, ova duhovna nauka uspijeva da baci svijetlo na činjenice koje su dobro poznate suvremenoj nauci, ali za koje ona raspoloživim sredstvima ne može dati zadovoljavajuće objašnjenje. Anatomija pokazuje da su u svojoj strukturi mišići ljudskog tijela dvovrsni. Postoje oni čiji su najmanji dijelovi glatke trake, i oni čiji najmanji dijelovi pokazuju pravilnu poprečnu prugastost.

Glatki mišići općenito su oni koji su sada u svom pokretanju nezavisni od ljudske volje. Recimo, glatki mišići crijeva guraju svarenu hranu u pravilnom ritmu, na što ljudska volja nema utjecaja. Mišići koji se nalaze u rožnjači oka povećavaju zjenicu oka kada je izloženo maloj količini svijetla. Ovi mišići su također glatki i oni dovode do povećanja ženice oka pri manjem osvjetljenju. Ti pokreti su također nezavisni od ljudske volje. S druge strane, prugasti mišići su oni koji posreduju kod pokreta pod utjecajem ljudske volje, recimo, mišići pomoću kojih se pokreću noge i ruke. Srce, koje je povrh svega također mišić, izuzetak je iz ovog općeg stanja. Na sadašnjem stupnju ljudskog razvoja, srce nije podvrgnuto volji u svojim pokretima, a ipak je poprečno-prugasti mišić. Duhovna nauka naznačava razlog za to. Srce neće uvijek ostati takvo kakvo je sada. U budućnosti će ono imati sasvim drugačiji oblik i promijenjenu funkciju. Ono je na putu da postane voljni mišić. U budućnosti će ono izvoditi pokrete koji će biti posljedice unutrašnjih duševnih impulsa čovjeka. Ono već pokazuje kakvo će značenje imati u budućnosti, kada pokreti ljudskog srca budu isto onoliko izraz ljudske volje koliko i podizanje ruke i pokretanje stopala danas.

Ova koncepcija srca je povezana sa obuhvatnim uvidom duhovne nauke u odnos srca sa takozvanom cirkulacijom krvi. Mehaničko-materijalistička doktrina o životu vidi u srcu mehanizam pumpe koji tjera krv kroz tijelo na pravilan način. Ovdje je srce uzrok pokretanja krvi. Uvid duhovne nauke pokazuje nešto sasvim drugačije. Za ovaj uvid, pulsiranje krvi, čitava njena unutrašnja pokretljivost, jesu izraz i posljedica duševnih procesa. Duša je uzrok ponašanja krvi. Kad se poblijedi zbog osjećaja straha, ili pocrveni pod utjecajem osjećaja srama, to su grube posljedice duševnih procesa u krvi. Ali sve što se događa u krvi je samo izraz onoga što se događa u životu duše. Međutim, povezanost između pulsiranja krvi i impulsa duše je duboko misteriozna. Pokreti srca nisu uzrok već posljedica pulsiranja krvi. U budućnosti će srce, kroz voljne pokrete, prenositi ono što se događa u ljudskoj duši u vanjski svijet.

Drugi organi koji su u sličnom uzlaznom razvoju jesu organi disanja u njihovoj funkciji kao instrumenta govora. Sada čovjek pomoću njih može transformirati svoje misli u zračne valove. On time utiskuje u vanjski svijet ono što doživljava unutar sebe. On transformira svoje unutrašnje doživljaje u zračne valove. Ovo valovito kretanje zraka je prikaz onoga što se događa unutar njega. U budućnosti će on na ovaj način dati vanjski oblik sve većem i većem dijelu svog unutarnjeg bitka. Krajnji rezultat u ovom smjeru će biti taj da će čovjek kroz svoje govorne organe, koji su postigli vrhunac svog savršenstva, proizvesti svoju vlastitu vrstu. Tako govorni organi sada sadrže unutar sebe buduće organe za reprodukciju u stanju klice. Činjenica da se mutacija glasa događa u muškarcu u vrijeme puberteta je posljedica misteriozne povezanosti između instrumenta govora i reprodukcije.

Čitavo ljudsko fizičko tijelo se na ovaj način može promatrati sa gledišta duhovne nauke. Ovdje namjeravamo dati samo nekoliko primjera. U duhovnoj nauci, postoji obe - i anatomija i fiziologija. Anatomija i fiziologija današnjice će morati sebi dopustiti da se ophode sa anatomijom i fiziologijom duhovne nauke u ne tako dalekoj budućnosti, a tada će se čak potpuno transformirati u ovu drugu. Na ovom području postoje naročito vidljivo da se rezultati kao što su ovi gore dati ne smiju izgrađivati na samim zaključcima, na spekulacijama kakva su zaključivanja po analogiji, već se jedino smije poći dalje putem pravog istraživanja duhovne nauke. Ovo nužno mora biti naglašeno, jer se prečesto događa da, kad su jednom postigli neke uvide, revnosne pristalice duhovne nauke nastavljaju vrtiti te svoje ideje u praznom prostoru.

Nije ni čudo da se na taj način stvaraju samo fantasti i, u stvari, njima obiluje ovo područje istraživanja. Može se, na primjer izvući slijedeći zaključak iz gore danog opisa. Posto će ljudski organi za reprodukciju u svom sadašnjem obliku u budućnosti biti prvi koji će izgubiti svoju važnost, oni su znači prvi koji su je dobili u prošlosti, i otuda su oni u nekom smislu najstariji organi ljudskog tijela. Upravo je suprotno od ovoga istina. Oni su bili posljednji koji su poprimili svoj današnji oblik i biće prvi koji će ga ponovo izgubiti.

Ono što se prikazuje duhovno-naučnom istraživanju jeste slijedeće. Na Suncu se fizičko ljudsko tijelo u određenom pogledu uzdiglo do nivoa biljnog postojanja. U to vrijeme ono je bilo prožeto samo eterskim tijelom. Na Mjesecu je ono preuzelo karakter životinjskog tijela, jer je bilo prožeto astralnim tijelom. Ali nisu svi organi učestvovali u ovoj transformaciji u životinjski karakter. Brojni dijelovi su ostali na nivou biljke. Na Zemlji su nakon integracije Ja, kada se ljudsko tijelo uzdiglo do sadašnjeg oblika, brojni dijelovi još nosili nesumnjivo biljni karakter. Ali se ne smije pomisliti da su ovi organi stvarno izgledali poput naših današnjih biljaka. Organi za reprodukciju pripadaju ovim organima. Oni još pokazuju biljni karakter na početku zemaljskog razvoja. Ovo je bilo poznato mudrosti starih misterija. Prikazuje tako stara umjetnost, koja je tako mnogo zadržala od tradicije misterija - hermafrodite sa organima za reprodukciju poput lista biljke. To su preteče čovjeka koje su još imale staru vrstu reproduktivnih organa (koji su bili dvopolni). Recimo, ovo se može jasno vidjeti na figuri Hermafrodite Kaptolske kolekcije u Rimu. Kada se promatraju ove stvari također će se, na primjer, razumjeti pravi razlog za prisutnost smokvinog lista na Evi.

Prihvatit će se prava objašnjenja za mnoga stara prikazivanja, dok su suvremene interpretacije, posle svega, samo rezultat mišljenja koje nije dovedeno do svog zaključka. Mi ćemo samo u prolazu naznačiti da gore spomenuta figura Hermafrodita prikazuje još neke druge biljne priveske. U doba kada je ona napravljena još je postojalo predanje da su u vrlo udaljenoj prošlosti određeni ljudski organi promijenili biljni u životinjski karakter.

Sve ove promijene ljudskog tijela su samo izraz transformacijskih sila koje leže u eterskom i astralnom tijelu i Ja. Transformacije fizičkog ljudskog tijela se zbivaju istovremeno sa djelovanjima u višim dijelovima čovjeka. Tako se struktura i aktivnost ovog ljudskog tijela mogu razumjeti jedino ako se bavimo Akaša kronikom, koja pokazuje kako se odigravaju više promjene duhovnih i mentalnih dijelova čovjeka. Sve fizičko i materijalno nalazi svoje objašnjenje kroz duhovno. Svijetlo se baca čak i na budućnost fizičkog ako se studira duhovno.

Reference:

  • Rudolf Steiner - Iz akaša kronike - Četvorostruki zemaljski čovjek