Kako elektron može skočiti sa jednog mjesta na drugo bez prolaska kroz prostor koji se nalazi između te dvije točke uz to da nije prošlo nikakvo vrijeme da bi se završio proces? Čak je i Albert Einstein bio začuđen ovim fenomenom.

Teorija Struna (String Theory) rješava ovaj problem postavkom jedanaest-dimenzionalnih paralelnih svemira. Elektroni mogu skočiti izvan postojanja u našem svemiru, u drugi, te se opet stvoriti u našem svemiru. Tunel kroz koji elektroni prolaze postoji u drugom svemiru unutar više zajedničkih svemira, te za njega ne vrijede pravila prostora i vremena koji vladaju u ograničenom broju dimenzija kojih smo svjesni.

Teorija Struna također objašnjava kako subatomske čestice mogu pokazati ujedno svojstva čestice i svojstva vala. Mi smo naviknuti na percepciju o stvarima kao česticama (čvrsti objekt) ili kao valu (vibraciji). Međutim svijetlo i mnoge subatomske čestice se mogu lako prikazati ili kao val ili kao čestica.

Prema Teoriji Struna, sve u svemiru je sačinjeno od sitnih vibracijskih struna ili niti. Ove strune su identične. Razlog zbog kojeg se neke od njih prikazuju kao teške čestice (kao što je proton), a druge kao čestice bez mase (kao što je svijetlost), je zbog toga što one vibriraju različitim frekvencijama. Prema Einsteinovoj poznatoj jednadžbi E=mc2, što više energije nešto ima, to ima veću masu. Tako je teška čestica struna ona koja vibrira na višoj frekvenciji, dok je čestica svijetla („svijetlo“ u oba smisla riječi) struna koja vibrira na nižoj frekvenciji. Strune su također vrlo male. Ako bi uvećali sliku atoma na veličinu našeg solarnog sistema, tada bi struna bila veličine drveta.

Jedanaesta dimenzija je dimenzija koja može sadržavati unutar sebe bilo koji broj paralelnih svemira. Fizičari kažu da ova dimenzija može biti samo milimetar udaljena od nas, međutim mi nemamo svjesnost o njenom postojanju. Ovo je zbog toga što drugi svemiri vibriraju različito od našega, na frekvenciji koju ne možemo primijetiti.

Postoji mnogo više mase u našem svemiru nego što to mi možemo primijetiti. Za ovu „nedostajuću masu“ - nekih 96% od ukupne mase - se smatra da se sastoji od „tamne energije“ i „tamne materije“. Ovo su izrazi koji služe prvenstveno kao izrazi našeg neznanja. Ova tamna materija i tamna energija bi mogli biti manifestacija paralelnih svemira.

Alternativni svemiri utemeljeni od strane Teorije Struna su kao komadi papira posloženi jedan iznad drugoga. Svaki vibrira na neznatno različitoj frekvenciji, pa ih tako ne možemo primijetiti. Kako se razina vibracije strune mijenja, ona može skočiti iz jedne faze u našem svemiru, u drugu fazu u drugom svemiru, te opet nazad u prvotnu fazu u našem svemiru. Kako struna titra na određenoj frekvenciji, ona proizvodi subatomske čestice. Svaka rezonanca je povezana sa određenom česticom. Kako se vibracijska frekvencija struna mijenja, ona se izražava kao različita subatomska čestica. Kao elektron koji prolazi tunelom, ove čestice mogu bljesnuti u postajanje u našem svemiru, onda bljesnuti u drugom svemiru i nakon toga opet bljesnuti natrag u naš svemir. Na ovaj način, signali mogu putovati između dimenzija.

Teorija Sprezanja (Theory of Entanglement)

Još jedna karakteristika kvantne teorije je sprezanje – ideja da je povezanost definicija svega u prostoru i vremenu. Koncept sprezanja je niknuo iz promatranja fizičara da se određene čestice nastavljaju ponašati kao da su povezane, bez bilo kakvog vremenskog pomaka, čak i nakon što su odvojene velikim prostorom. Erwin Schrodinger, jedan od ranih predlagača kvantne teorije, te začetnik imena „sprezanje“ (eng. entanglement) kaže: „Ja ne bih nazvao sprezanje jednom već glavnom značajkom kvantne mehanike“. Ne samo da je atomska materija spregnuta, već su i cijeli sustavi također spregnuti. „Fizičari danas vjeruju da sprezanje između čestica postoje svugdje, cijelo vrijeme, te su nedavno otkrili šokantne dokaze da ono utječe na širi, ''makroskopski'' svijet u kojem živimo“.

Nakon što vidimo sveprožimajuću prirodu sprezanja atomskih čestica, vrlo je teško vjerojatno da je evolucija ignorirala osnovne karakteristike materije u stvaranju čovječjeg sustava. Nakon što shvatimo da je potreban neki oblik epigenetske kontrole kako bi se stvorila kompleksna uređenja sustava života, sprezanje je dobro mjesto za pogledati da bi vidjeli mehanizme kibernetičke kontrole. Prema istraživaču na Bečkom Sveučilištu Tehnologije, „Sprezanje bi moglo koordinirati biokemijske reakcije u različitim dijelovima stanice, ili u različitim dijelovima organa. Ono bi moglo omogućiti korelirana paljenja udaljenih neurona. I...ono bi moglo koordinirati ponašanje članova određenih vrsta, jer je neovisno o udaljenosti, te ne zahtjeva fizičku povezanost“.

Sprezanje se još više može primijeniti na svijest, sa njenim konstantnim tijekovima prolaznih misli, osjećaja, navala, želja i impulsa. Svi ovi teku unutar i izvan svakog od njih.

Prvi eksperimentalni dokaz „telepatije“ između jednog DNK Niza i drugoga dolazi iz članka u „Journal of Physical Chemistry“ iz 2008.g. U njemu, istraživači izvještavaju kako Nizovi DNK koji nisu imali nikakav kontakt jedan sa drugim, ili sa proteinima koji bi mogli omogućiti njihovu komunikaciju, su bili u mogućnosti prepoznati sličnost sa drugim DNK Nizovima iz daljine, i nakon toga sakupiti zajedno. Kod identičnih nizova bilo je dvostruko vjerojatnije da će se povezati međusobno nego sa nekim drugim molekularnim sekvencama. Istraživači nisu imali objašnjenje za ovaj mehanizam pod kojim je ovaj fenomen mogao nastati, iako su bili u mogućnosti promatrati njegovu pojavu.